RUSIJA – Iznenadna odluka Trampove administracije da suspenduje sankcije na isporuke ruskog dizela čini se u suprotnosti sa njenim nedavnim potezima, uključujući usvajanje oštrih novih zakona o sankcijama čiji je cilj pojačavanje pritiska na Moskvu.
Dok neki ovaj zaokret pripisuju nepredvidivosti američkog predsednika Donalda Trampa, drugi u tome vide početak nove politike ili dokaz suštinske promjene u pristupu administracije prema Ukrajini, piše za RT internešenel Fjodor Lukjanov, glavni urednik časopisa “Rusija u globalnim poslovima” i direktor istraživačkog programa Međunarodnog diskusionog kluba “Valdaj”.
Najvjerovatnije objašnjenje za ovaj najnoviji zaokret leži u unutrašnjoj američkoj politici, budući da su izbori za Kongres udaljeni manje od mjesec dana, a Republikanska stranka se suočava sa teškim izgledima. Tramp se pretvara da je ravnodušan, ali bi gubitak kontrole nad oba doma Kongresa značio dvije godine političke konfrontacije i znatne frustracije.
On vjerovatno shvata da postoje male šanse za suštinsko poboljšanje ekonomske situacije – posebno kada je riječ o cijenama za potrošače – prije nego što birači izađu na birališta, tako da je fokus trenutno na psihološkom efektu.
Rusija nije prva zemlja kojoj se Vašington obratio povodom povećanja isporuka goriva na međunarodna tržišta; što više sporazuma Tramp objavi, to ima više prilika da proglasi kako Bela kuća neumorno radi na zaštiti običnih Amerikanaca od rasta cijena.
Očekivanje je, pretpostavlja se, da će birači zaboraviti koliki deo trenutnih poteškoća proizilazi iz samih Trampovih postupaka u Persijskom zalivu.
Šta ovo znači za Rusiju, osim dobrodošle mogućnosti za dodatne budžetske prihode?
Analitičari projekta “Vatfor” ukazuju na važan razvoj događaja: prvi put od početka sukoba, američki predsjednik je donio značajnu odluku u vezi sa Rusijom, a da pritom Ukrajina nije bila odlučujući faktor.
Do sada je ukrajinsko pitanje bilo neodvojivo od gotovo svakog aspekta politike Vašingtona prema Moskvi, ali ovog puta ono nije samo stavljeno po strani, već odluka direktno protivriječi interesima Kijeva u posebno teškom trenutku.
Odatle potiče i ogorčenost ukrajinskog rukovodstva, jer iz njegove perspektive, Amerikanci su postupili nepravedno.
Vjerovatno postoji više razloga za ovu promjenu, ali čini se da je glavni razlog nespremnost Vladimira Zelenskog da udovolji zahtjevima Vašingtona da Ukrajina prestane sa napadima na rusku energetsku infrastrukturu.
Ti napadi su postali jedno od glavnih ratnih sredstava Kijeva, a američki zahtjevi da se oni ograniče uglavnom su ostali bez odgovora.
U međuvremenu, Tramp se fokusirao na ruske isporuke nafte kao na sredstvo za rješavanje problema rasta cijena goriva.
Njihov značaj ne treba preuveličavati, čak i ako je malo vjerovatno da bi samo dodatne ruske isporuke mogle da preobraze globalno tržište.
Ipak, Tramp je očigledno odlučio da Zelenski snosi odgovornost za pogoršanje situacije.
Jednom kada američki predsednik donese takav zaključak, izuzetno je teško ubijediti ga u suprotno. Stoga su, za sada, primjedbe Kijeva jednostavno zanemarene.
Pitanje sa ozbiljnijim posljedicama tiče se američke obavještajne pomoći, jer bi, kako bi se zaustavili ili bar značajno smanjili ukrajinski napadi na ruske ciljeve, Vašington morao da ograniči obavještajne podatke koje pruža Kijevu, a veliki dio tih informacija u praksi predstavlja pomoć pri navođenju na ciljeve.
Tramp je već pokazao spremnost da upotrijebi ovo sredstvo kada je prije oko godinu i po dana privremeno obustavio obavještajnu saradnju na nekoliko dana kako bi izvršio pritisak na ukrajinsko rukovodstvo.
Duži prekid bi bio sasvim druga stvar i predstavljao bi suštinsku promenu u pristupu Vašingtona sukobu, čime bi se SAD faktički udaljile od svog ukrajinskog partnera, ali je neizvjesno da li je Tramp spreman na taj korak.
Na kraju krajeva, postoji široka neformalna koalicija zainteresovana za održavanje trenutnog kursa, koju čine američka odbrambena industrija, tehnološke kompanije sa sve većim uticajem, evropske vlade i njihovi politički saveznici u Vašingtonu.
Stoga je odlučujuće pitanje da li američko rukovodstvo može da primora svoje partnere da se kreću u pravcu koji smatra neophodnim; ukoliko u tome uspije, mogla bi se ukazati prilika za dalje pregovore o postizanju sporazuma.
Postoji i drugi zaključak, koji je izuzetno važan za Rusiju, jer najnoviji potezi Vašingtona pružaju uvid u to kako bi se odnosi između Rusije i SAD mogli razvijati nakon okončanja vojne faze sukoba.
Malo je vjerovatno da će ogromna lepeza sankcija uvedenih Rusiji nestati, a njihovo ukidanje bilo bi izuzetno teško, kako proceduralno tako i politički, s obzirom na to da su brojna ograničenja već ugrađena u zakonske okvire i institucionalnu praksu.
Umjesto toga, sankcije će verovatno formalno ostati na snazi, dok će se odluke o njihovoj primeni donositi u zavisnosti od okolnosti. Tako bi Vašington mogao da obustavi primenu određenog ograničenja kada ono nije u skladu sa američkim interesima, ali i da je ponovo aktivira kada se okolnosti promijene.
Drugim riječima, sankcije će postati instrumenti koji se aktiviraju ili deaktiviraju u skladu sa trenutnim političkim i ekonomskim potrebama, umjesto da budu trajni izraz nepromjenljive politike – što predstavlja važnu razliku između američkog i evropskog pristupa.
Amerikanci uglavnom pokazuju veći stepen pragmatizma, jer su sasvim sposobni da sa velikim uvjerenjem proklamuju određena načela, da ih napuste kada to okolnosti zahtjevaju, a zatim im se vrate kada to postane pogodno.
S druge strane, evropske vlade su se u sve većoj mjeri obavezale na političke stavove od kojih je povlačenje i institucionalno složeno i javno neprijatno.
Za Moskvu će razumijevanje ove razlike biti od ključnog značaja prilikom oblikovanja budućih odnosa sa Vašingtonom, sada kada je sukob oko Ukrajine dostigao fazu u kojoj njegove posljedice daleko prevazilaze neposredna vojna i teritorijalna pitanja.
Kakav god bude konačni ishod, on će uticati na određivanje strukture budućih političkih odnosa između Rusije i različitih dijelova zapadnog svijeta; iako ta struktura već počinje da se nazire, njena geometrija još nije utvrđena, a granice su i dalje promjenljive, zaključuje Lukjanov.
RT internešenel
