Dođe i taj dan. Ode nam naš Kuštro. Ali njegova djela traju. I trajaće. Jer, ostavio nam je naš dragi Kuštro u nasljeđe puno toga. Jer nikada nije bio samo meteorolog. Bio je naš dragi Kuštro narodni čovjek, čovjek koji je puno volio svoju Banjaluku. I puno je zadužio.
Ostaće u nasljeđe njegov rad u Hidrometerološkom zavodu Republike Srpske, na čijem je čelu bio godinama. Zahvaljujući profesorima Prletu Tošiću iz banjalučke Poljoprivredne škole i Marku Milosavljeviću Košavi, profesor meteorologije na beogradskom Poljoprivrednom fakultetu zavolio je meteorologiju, da bi joj poslije posvetio cijeli svoj životni i radni vijek. Vrijedno je godinama naš dragi Kuštro prikupljao znanja, doskočice i narodne mudrosti radeći na knjizi “Narodna vjerovanja u metorologiji”. Bio je jako cijenjen u svojoj struci, učestvovao je u radu brojnih evropskih semianra i simpozijuma. Na kraju, bio je i član je Međunarodne grupe za klimatske promjene. Puno je ostavio meteorologiji.
Ostaće u nasljeđe i njegov sportski angažman. Još kao klinac zavolio je košarku. I ostao joj vjeran. Još kao beogradski student zaigrao je za zemunsku “Mladost”. Bio je jedan od najboljih košarkaša “Mladog Krajišnika” i “Borca” u svojoj generaciji. I olimpijski reprezentativac. Čitav svoj životni vijek proveo je u “Orlovima” boreći se da klub preživi i najteže dane. Ljubav prema košarci prenio je i na sinove Andreja i Đorđa. Godinama je bio uključen i u rad KKI “Vrbas”.
Ostaće u nasljeđe i njegov aktivizam u gradskom Udruženju potomaka i poštovalaca ratnih dobrovoljaca oslobodilačkih ratova 1912-1918. godine. Bio je to njegov zavjet prema djedu Petru koji je kao srpski dobrovljac probijao Solunski front, gdje i ranjen na Kajmakčalanu. Prema njemu je uvijek govorio uzvišeno i sa ogromnim poštovanjem, ljubomorno čuvajući njegova odlikovanja.
Godine i godine svog života posvetio je tome da se sazna prava istina o stradanju Srba u Garavicama u Drugom svjetskom ratu.
Jako je volio i svog oca Ratka kojeg Banjalučani pamte kao direktora “Mljekare”, i brata Slobodana koji je bio dugogodišnji direktor “Čajaveca”. Kada god je imao priliku govorio je o djedu, ocu i bratu. I o supruzi Zorani, koju je puno volio.
Ostaće u nasljeđe i njegova ljubav prema kulturi. Još za vrijeme studija, zavolio je folklor učlanivši se u KUD “Žikica Jovanović Španac”. Pomagao je rad gotovo svih banjalučkih folklornih društava, kako je znao, mogao i umio. Ostaće upamćen njegov aktivizam u Ansamblu “Zdravka Ćosića”. Dao je tom ansamblu cijelog sebe. Svu svoju emociju.
Bio je i kafanski čovjek, tamburaš bez tambure, novinar i voditelj brojnih radio i televizijskih emisija. Ostaće upamćeni njegov “Vremenko sa Bel-a” i “Kafanska” u kojoj je svojevremeno ugostio gotovo sve ličnosti iz javnog života grada na Vrbasu. Pisao je kolumne za “Glas Srpske” i “Nezavisne novine”, sarađivao, na razne načine, sa gotovo svim banjalučkim elektronskim medijima.
Ostaće upamćen i kao promoter i organizator Ćevap festa. Ostaće svima nama u zavjet da taj festival po kojem je Banjaluka nadaleko prepoznatljiva, kako znamo i umijemo, nastavimo.
Znao je naš dragi Kuštro često reći i da je u Banjaluci radio mnoge stvari, samo što nije bio gradonačelnik. Ipak, iako nije bio na vlasti, decenijama je vedrio i oblačio.
Tamburaš bez tambure, košarkaš bez mane, Maltežanin sa banjalučke Malte , šarmer starog kova. Sve to bio je naš dragi Kuštro.
Banjaluka se danas oprašta od velikog čovjeka. Oprašta se od čovjeka koji je jako volio svoj grad, svoju Banjaluku. Oprašta se od jednog i jedinog Kuštre.
Stoga dragi naš Kuštro, neka ti je vedro nebo i počivaj u miru, ušuškan među oblacima i obasjan toplim banjalučkim suncem.
Vječno Ti na svemu zahvalna,
Redakcija portala pulsbanjaluke
